Slide show
Budimpešta
Od tisuća turističkih klišeja što strujaju svjetovima putnika jedan mora da je istinit: Budimpešta je ljepša od Beča. Ali ovaj je netipično obrnut, njega se da čuti od onih koji su ova dva grada posjetili, a ne od preponosnih lokalaca. Oni, pak, kao naš blazirani vodič palamude o centralnoj Europi. Isto kao što mi zaziremo od Balkana nemojte Mađarima spomenuti da su prigradske birtije, ostaci tvornica pa i cijeli grad koji nije dobio novu, komercijalnu patinu – čista istočna Europa. U kojoj vas, kao moju gošću, dok isti vodič sipa klišeje o sigurnom gradu, trpajući Francuzima kompleks njihovih predgrađa, okradu do boli. Da ironija bude veća u nekoj staroj, belle epoque kavani u Vaci ulici koju nam je došao s ponosom civiliziranog indijanca pokazati, kao što mi pokazujemo po našoj obali druge farmacije u europi, forska kazališta (ne znam koja su ona po redu) ili pak mađarski metro, i on je u nečemu prvi ili drugi... Jadna bezglava starica, u taj metro je sa mnom dan poslije išla da uzmemo instant fotke prije odlaska u ambasadu gdje su im, za ne vjerovati, izdali novu putovnicu, naravno privremenu, već tokom jutra, tako da nismo prosuli nijednog putnika na putu od Budimpešte do Dubrovnika.
Balkanski mozaik netko je nazvao taj program i baš dobro zvuči: mozaik, a bolje bi bilo labirint kad pomislim koliko bi trebalo vremena svim tim ljudima iz zemalja koje prolazimo da dobiju novu putovnicu u nekoj stranoj zemlji. Važno je ne biti Balkanac. Crtam neku imaginarnu kartu tog pojma – s Trsata do zagrebačkog glavnog kolodvora jurim prema Dunavu, zauzimam Peštu, Budu ne diram, ali Rumunjska je moja, cijela, sve do obala Stambola ne stajem, a i Grcima se loše piše dok ih lovim kružno mrežom preko Jonskih otoka i eto me nazad, s Levanta stižem nošen jugom da zaokružim tu priču, balkansku. Nije to to, mislim se, a ni ono nasilje, rat, divljaci, ma ni planine po turski, to je nekako više mjesto gdje se putovnice brzo, poput zemalja, mijenjaju i sporo izdaju. Na tu ideju me tjera Beograd kome se približavamo.
Da ne ostanem dužan Ugrima: zemlja im je dosadna kao i svaka ravnica nakon trećeg dana, i mora bit da ih zbog preko milenijuma života u toj ravnoj crti, nitko ozbiljno ne shvaća. Požale se oni da su, ono, prije stotinjak godina izgubili dvije trećine zemlje i puno ljudi, ali teško im je vjerovati. Izdaju oni i karte za turiste te Velike Mađarske, na krpama za domaćinstvo, majicama, razglednicama, ali odakle oni mogu vidjeti sve te Slavonije, Hrvatske, Transilvanije i Bačke kad im neko brdo jedva prelazi tisuću metara. Oteklo je sve to poput Panonskog mora prema nekim drugim zemljama, a istini za volju po onim Kečkemetima to nisu ni primjetili, nego se prave dase pa se čak i pomlate sa Slovacima jer su ih oni baš okrali, naime, more prema njima nije oticalo. Čikoši, paprika, tokai, terme, blatno jezero, sve to stane u tu trodnevnu rečenicu, ne bez šarma, ali jao vama ako ne znate njemački van Budimpešte, bolje da i ne mičete dalje od Dunava. A ako vas okradu i dolazite iz zemalja koje smo maloprije stavili na mapu (planiramo izdanja na toalet papiru, salvetama tipa Tuđman-Milošević, na maramicama s mirisom janjetine) i dok čekate u hotelu da vam vaša ambasada izda putovnicu, a niste Grk, jer kažu da njima brže ide jer potplaćuju sa sočnim girosima, ostaje vam da dane kratite u kakvoj jeftinoj sobi učeći mađarski. Provjereno jedina metoda za savladati taj jezik. Ravnica ne privlači, a imate vremena ko u priči.
Beograd
Trebalo je putevima Kiša prolutati tim svijetom, od Mađarskog Segeda, Subotice i Novog Sada sve do bivšeg glavnog grada. Zvuči poput Enciklopedije mrtvih mi gradova, ali ovo je više odlazak u novo nepoznato poznato, tamo gdje nisam bio, ali sam neko vrijeme s njima nešto dijelio, formalno neformalno. I sad dijelim, više u nekom fade away afektu jer davno je svirala Ekatarina, a još prije moji starci radili u Banatu i Bačkoj.
Subotica više nije grad jugendstila, sad je sve ono što njezin antipod Seged nije, provincijski grad, koji je nekad bio treći po veličini u Jugoslaviji, u kojem je broj Zastava i Yuga toliko nevjerojatan da bi ga trebalo zamrznuti u vremenu, potjerati stanovništvo van, ograditi i pretvoriti u jedan lunarni muzej mrtvih automobila. Eventualno na aute napisati neke toponime starih južnoslavenskih republika tipa Valjevo, Lovćen, Krka te iznajmljivati turistima da se vozaju po gradu. A u međuvremenu one istjerane ljude uposliti na prodaji ulaznica i dotjerivanju turista. To je u Vojvodini ionako autohtono, ovdje se oduvijek protjerivalo i dotjeravalo. Folksdojčeri, Bunjevci, Srbi, Mađari i desetine ostalih, ovdje se prašina nije slegla od onih zadnjih što su pristigli. Svejedno u kafiću svira hrvatska glazba, miješaju se naglasci i jezici, atmosfera je pospana i nježna, kakav bi to grad bio da je s onu stranu granice...
Vožnja Vojvodinom ima nešto od onog američkog sna, sve je široko, kao da možeš skočiti u nebo i koliko ih je samo iz planina juga dolazilo tu osjetivši isto. Sve dok se ona prašina ne bi počela opet dizati jer su dolazili novi, koji će isto barem jednom zažaliti od tog silnog tjeranja za svojim siromašnim kamenim gudurama. Fruška Gora je prvi orijentir i dok vas na cesti prestiže neki stojadin sumnjive kvalitete na kojemu piše velikim slovima Bjelašnica, a ispod na ćirilici 'Hoće da me prodaju', stiže se u Novi Sad. Naime, šuška se da za vrijeme festivalskih dana EXIT-a najviše turista s automobilima pobjegne iz Subotice put Novog Sada. Kontrole domaćih su stroge, jer su i plaće dobre ali računa se da barem desetak auta dnevno razbije obruč i dospije do Petrovaradina. Legenda kruži da oni koji uspiju imaju pravo na besplatnu pivu cijelu noć na tvrđavi, tamburaše s mamurnim Zvonkom Bogdanom i jutarnji fiš u obližnjem restoranu na Dunavu.
Ništa čudno, misle se smuđ i kečiga, plutajući ispred tog prilično in restorana, napola živi od sinošnje žurke, vidjeli su oni ovdje svašta pa i kako ruše mostove, a kamoli ne i ovakve stvari. Plivajući nizvodno, imaju strašnu vizuru, Petrovaradin desno, Neoplanta lijevo. Ipak, nije im do panorame, odlaze svojim putem, možda do prvog pecaroša u gumenim čizmama ili još dalje sve do tamo gdje Dunav ljubi nebo.
U jednom dvojezičnom, srpsko-engleskom, mjesečniku za putnike namjernike, izišao je članak, svojevrstan vodič po gradu koji prati razne lokacije gdje su po Beogradu boravili ili živili iole poznati pisci od Vuka Karadžića pa nadalje. Sad zamišljam nekoga tko stvarno prati taj plan i zastaje ispred sivih zgrada velegrada i zaviruje u portune, mjerka prozore, ocjenjuje na kojem li je katu poeta sanjao, a stanari malo čudno gledaju dok lijeno nose spizu u svoje domove. On se ne da, vuče prašnjave knige i zapisuje, bit će pisac i svima će reći (zaboravio je što i kome) i ne odustaje dok ne pročita i zadnju rečenicu, dok ne zaokruži gradivo. Kao i tisuće sličnih kada bjesomučno slikaju tisuće dalmatinskih crkava, svaku venecijansku kalu ili do jedan slap ponad plitvičkih jezera. No to je druga strana medalje koja u biti prenosi da se gomile svakavih, dobrih, nepotrebnih, lucidnih i glupavih ideja turizma u pravilu rađa tamo gdje je bitno manje turista.
Ovu turu je radio i moj kolega, stavio je kapu s hrvatskim obilježjima i šetao se s grupom po Kalemegdanu. Kasnije se zajebantski šalio da ga nitko nije šljivio tri posto, a i vjerovati mu je da ga oni penzići što u slow motionu tuku šah, pokoji šetač i Meštrovićev kip nisu ni primjetili. Možda je na onim buvljacima što prodaju kokarde, pravoslavne ikone i plastične pištolje malo zasmrdio kao konkurencija, ali psovali su si samo u bradu. Pošto je nosač kape prošao južnoameričke džungle, nekoliko iranskih godina i još par epizoda koje prešućuje, ta kapa na tom mjestu čak i stoji, kao i što tom gradu laska što je nitko nije htio vidjeti.
Moj vozač je bio prisiljen parkirati na nogostupu, odmah do Knez Mihajlove, pokraj neke remize trolejbusa i cijeli dan osim par sitnih škrabotina djece, autobus zagrebačkih tablica, prilično nepropisno parkiran, nitko nije dirao. Ali nekako ni to ne govori ništa jer mogao je proći kakav kršni krajišnik pa mu sasuti prozore i gornja rečenica ne bi, kao ni ova hipotetična, ništa rekla o tom gradu. Istina je da smo i taj i sljedeći put (vraćali smo se sljedeće godine) obišli ono što je centar zemlje koja je stvorena nakon što su je svi napustili, a eto, mi došli, pa kako to običaju nalažu, Skadarlija, splavovi....
Vodič se zvao Milan, rođen je u Alžiru, kao dijete dopisnika Tanjuga i sa svojih dvadeset i koju godinu vidi se tatin trening finog građanskog odgoja, prilično liberalnog za svijet u kojem pored nas tu i tamo prođe kakav delija s majicom, kratkom za koji broj, ispod koje virka dlakavi trbuh i s koje nas tupavo gleda Šešelj. Prije šešelja, u zlatno vrijeme turizma i u sutonu zajedničkog nam komunizma, dok se zapadni turisti nisu bunili za smještaj i takve trice (režim je...) smješkajući se moru, suncu i plaži jer su ljetovali za kikiriki, njihovi vodiči bili su djeca regrutirana po Beogradu, Sarajevu i Zagrebu iz redova obitelji političara, diplomacije, iz jednog buržujskog svjeta koji im je koju godinu omogućavao usavršavanje jezika, sjajnu zabavu po toj Jugi, prije nego li će ih uhljebiti na nekom sigurnijem mjestu.
Milan je te večeri morao na sate plesa sa djevojkom, tako da noć u Beogradu ostajem sam, a i istinu za reći, tu mi bar ne treba nitko da se snađem.
Sarajevo
Dolazak u Sarajevo sa istočne strane je brutalan, silaziš sa te tzv. srpske strane prema gradu, sljediš Miljacku i prije nego li se snađeš već si na Baščaršiji. Puno je ljepše, kao neka fino ugođena kompozicija doći sa zapada pa uvodno počneš sa Ilidžom, slijediš kao prvi stavak kvartove rađene za Olimpijadu ili prije nje, digresivno odeš na grozdove kuća po brdašcima i ateriraš na aerodrom. U drugom stavku dodaš štimung hasburške monarhije, formalan i uredan, nepogrešivo ide uzvodno Miljackom da bi završni čin, orijentalno fatalan, bio pored Vijećnice, jak i pompozno moćan, kao požar koji ju je i u stvarnosti progutao. E onda je ispred vas Baščaršija kao fina melodija koja je pratila cijeli taj put.
Rodica mi je preporučila dućan u kojem se može kupiti iPhone. Prvi put kupim rabljeni i vraćam se za dva tjedna zbog kvara. Zapeo sam i hoću novi. Dvojac koji ih prodaje ima obrijane glave i puštene brade, prava su ulična raja i znam da će me zalevatiti za koji euro ali hoću taj glupi mobitel, zbog interneta, google eartha i par fora koje su mi dobre za putovanja. Nešto se cjenkamo i nađemo u cijeni i ovaj glavni šalje nekog potrčka da mi donese novi uređaj iz drugog, isto njihovog dućana. Unutra, u međuvremenu, svraćaju ljudi sličnog izgleda, pozdravljaju se po vjerskom kanonu, a meni u glavi bubnja 'Aaaanarhija! Halo Baščaršija'. New primitivs, samo nova vrsta. Uzimam svoj gadget i šećem tim pazarom i vidim drugi, konkurentski dućan, u kojem čovjek, običnih sekularnih manira veselo prepričava kako je baš maloprije prodao zadnji iPhone. Pitam ga za cijenu. Odgovor me sjeti kako su ovdje znali varati i Kirk Douglasa, sitna raja za sitnu lovu. Nisu me za puno, ali svejedno, nek to objasne Alahu, meni ostaje osmijeh i želja da preslušam još jednom 'Das ist Walter' jer malo se toga ovdje mijenja, nekima rastu brade i nestaje kosa, hlače postaju prekratke, ali šema je ista, ulica usprkos svemu ne umire.
Na Ilidži je hotel zavijen u sumporne pare s izvora i ispred njega vikendom sve vrvi, mladi izlaze... Unutra, za večerom, pevaljka preglasno cumpa poznate hitove dok se na jednom katu mješaju svadbeno veselje, zvukovi mladosti s ulice i totalna izgubljenost moje grupe turista u tom šušuru. A nije da ih nisam upozorio da će noćas malo spavati, kunjat ćemo sutra dolinom Neretve dok se spuštamo, ko ranjeni partizani, u Mostar.
Innsbruck - Pula
Dogodilo mi se da u dva tjedna sljedim Jamesa Bonda. Nismo za usporediti, ja sam malo manji, mršaviji i nemam sofisticiran izbor pića te vodim po Balkanu i okolici francuske penziće, a on je u 'For your eyes only' obišao Krf, Meteoru, Cortinu i Innsbruck. A u ovom novom filmu Montenegro, kao i mi. Dva nova programa Krf - Dubrovnik i Innsbruck - Pula, točno po njegovim stopama, da ga sretnem mogli bi zajedno zapjevati 'Kud Jamesova noga prođe, turistička će se, turistička će se destinacija zvat!'. Nepogrešiv je to stroj reklame, kapitalističke neodmjerenosti i zabave. Njušim što će odabrati za novu destinaciju, javite se, nisam skup, dobro je za investiranje.
Ali neću prešutati, pa makar mi izmakla čista lova iz ruku, javljaju mi moji špijuni (stara garda koja ima pipke u KGB-u, CIA-i i Mosadu) da će James skupljati neke informacije tijekom borbe bikova na Ilijinu Brdu u Hercegovini, birajući samo samo pečena janjeća rebra i malo vruće kožice. Utrka s automobilima na predjelu Cista Provo - Biorine gdje će se Bond survati u festival gange, rere i ojkalice slušno neozlijeđen, te da će većina akcije biti snimana u na predjelu Dicmo – Obrovac. A pošto ja imam jednu malu agenciju za prodaju nekretnina i nekih par stotina tisuća kvadrata na tom području, a kako znamo da će turisti navaliti...
Ova mala knjižica neće završiti na Balkanu, što je možda i dobar odmak od cijelog tog svijeta, već u Tirolu, Dolomitima i Veneciji, po Bledu i u Postojni gdje nikako da dočekaju svog Bonda. A putovanja se moraju završiti jer bi u protivnom bili samo krugovi. Znaju ona biti živčana i komplicirana, kao kad sam u jednom danu krenuo ujutro s Krka, zatim letio iz Pule u Lyon pa u Pariz te Innsbruck da bi tamo dočekao goste i vodio ih na spavanje u Italiju.
I nakon svega, možda su putovanja danas brža, ali su itekako ista ako se šećući po Plitvicama uhvatimo kako pjevušimo 'What a vonderful...', baš onako, iz duše, kao što su za tu svrhu po planinama Balkana nekad postojale putničke pjesme namjenjene svim namjernicima koji prolaze pored njih.
